Danas je među velikim kompanijama, ali i
malim poduzećima postalo popularno nazivati se društveno odgovornim poduzeće.
No, što se događa onda kada ta društveno odgovorna poduzeća odluče raditi u
svoju korist ne mareći više niti za okoliš, a što je još gore, niti za ljudske
živote? Upravo takav primjer javio se u Hrvatskoj prije par godina.
Karlovačkoj pivovari, koja je pod
upravom Heinekena, od 2005. godine ima dozvolu da ispušta otrovne plinove u
kanalizaciju koja se izlijeva u obližnji potok. No, nepoštujući zakon i
pokušajem uštede na potrebnoj tehnologiji koja bi zagađenje spriječila,
Pivovara je ispuštala više otpadnih voda, u kojoj je daleko više opasanih
tvari, nego što joj je to bilo dozvoljeno. I vjerojatno se za to nikada ne bi
saznalo, i ne bi bilo sporno, da nije došlo do smrtnog stradavanja slučajnog
prolaznika, umirovljenog zaposlenika Karlovačke pivovare koji je živio u
blizini.
2007. godine, slučajni prolaznik šetao
je svog psa u blizini Karlovačke pivovare, te je udisanjem otrovnih plinova pao
u komu. Isprva Pivovara nije željela priznati da im amonijak curi i da se
čovjek zaista otrovao na taj način te su tvrdili da je s njihovim postrojenjem
i sustavima sve u redu. Da stvar bude gora, sve se to odvijalo uz znanje i
potporu lokalnih i državnih vlasti, pa na posljetku, oni su im dali dozvolu za
ispuštanje otpadnih voda u obližnji potok, ne mareći pritom za okoliš, rijeku
Kupu, a samim time ni za ljudske živote.
Nakon
tragičnog događaja, Uprava se nije oglašavala, a stručnjaci Pivovare utvrdili
su da je sa njihovim sustavom sve u redu, te da oni nisu odgovorni za smrt
slučajnog prolaznika. Uprava Pivovare svo to vrijeme nije se oglašavala, niti
je željela priznati krivicu. Dvadesetak dana nakon smrti, predsjednica Uprave
rekla je kako će platiti odštetu ako su krivi, iako je već bilo očito da je
krivica za smrt slučajnog prolaznika isključivo njihova. Predsjednica uprave
nije pokazivala kajanje za smrt prolaznika, te je na bahat način isticala snagu
brenda, te iza kojeg stoji filozofija iskrenosti.
Posljedice neodgovornog ponašanja
osjetili su ljudi u rukovodstvu Karlovačke pivovare. Tehnički direktor, glavni
inženjer, direktor za sigurnost na radnom mjestu i očuvanje okoliša te direktor
proizvodnje osuđeni su na tri godine zatvora dok je voditelj proizvodnje
fermentacije na dvije i pol godine. Karlovačka pivovara nije se osjećala krivom
i nisu preuzimali odgovornost za tragični događaj, ali su se fokusirali na
unapređenje sigurnosti i zaštite okoliša. Svoju pažnju posvetili su lokalnoj
zajednici na način da su sudjelovali u raznim akcijama za odgovorno korištenje
alkohola i promijenili su stav vezan uz zaštitu okoliša.
Karlovačka pivovara kršila je ljudska
prava godinama, i za to se nikada ne bi saznalo da nije došlo do smrtnog
stradavanja slučajnog prolaznika, inače umirovljenog zaposlenika Pivovare. Iako
nisu definirana pravila društveno odgovornog poslovanja, onečišćenje okoliša i
ugrožavanje ljudskih života neki su od elemenata koje komisija Europske Unije
predlaže. U ovom slučaju, ispuštanjem otpadne vode u potok onečišćene su vode,
a ispuštanjem velikih količina amonijaka onečišćen je zrak oko rijeke Kupe, a
na taj način i šire područje oko rijeke.
Ovo je primjer poduzeća koje je htjelo
uštedjeti ne mareći za okolinu i ljudske živote, no na kraju su platili još
veću cijenu.

Nažalost, čest je slučaj da promjene dolaze tek nakon takvih tragičnih događaja. Do tada ili nismo upoznati s problemom ili okrećemo glave pred njim. I mi smo na svom blogu obradili primjer poduzeća koje se smatra društveno odgovornim iako postoje brojni dokazi koji tvrde suprotno pa vas pozivamo da nas posjetite: www.dop2012.blog.hr
OdgovoriIzbrišida li nam je potrebna tragedija da bi se nešto poduzelo? u ovom slučaju osim same pivovare veliku odgovornost i teret trebaju snositi i nadležne institucije koje su tolerirale i dale dozvolu za ispuštanje otpadnih voda u prirodu.
OdgovoriIzbrišiSvakako, slažemo se s vama. Nadajmo se daj je taj događaj ipak spasio mnoge druge živote.
IzbrišiŽalosno je da se promjene događaju tek nakon nekog tragičnog događaja. Što netko mora izgubiti život da bi se neke stvari pokrenule? Zašto nikada ne djelujemo preventivno? Je to u ljudskoj prirodi, da se ide do kraja, svjesno? Ovo je jedan od najgorih primjera negativnog poslovanja poduzeća, lošeg DOP-a, koje se godinama skrivalo iza branda i velike korporacije. I opet, nije samo poduzeće krivo. Šta su radile institucije naše države da su dozvolile takvo poslovanje? Uviđamo niz nepravilnosti u radu niza institucija, da bi na kraju dovele nedužnog čovjeka do smrti. Radi čega? Novaca? Komada papira.
OdgovoriIzbrišiSlažemo se. Nažalost često se trebaju dogoditi neke stvari da bi se nešto konkretno poduzelo, dramatično je ako je u pitanju ljudski život, ali da se to nije dogodilo pitanje je da li bi se i kada poduzelo nešto u vezi toga.
IzbrišiNažalost je to postalo "normalno" da se tek nakon katastrofa poduzimaju koraci koji su trebali prije, jer nije uzalud ona poslovica: " bolje spriječiti, nego liječiti!"
OdgovoriIzbrišipoz
Bravo. Odlicna tema, konacno zanimljiv post za razliku od slicnih na blogovima kolega koji samo mole za lajkove.
OdgovoriIzbrišiDrago nam je da smo vas zainteresirali. Trudit ćemo se i dalje.
IzbrišiNi prvi ni zadnji, da bar netko kazni Rafineriju Sisak za sve bolesti dišnih puteva koje smo zbog njih dobili!
OdgovoriIzbrišiSam grad Sisak (ne županija),na toj maloj površini između 3 rijeke, ima oboljelih od raka, raznih bolesti dišnih puteva i sl koliko i cijela Hrvatska!